Osijek u kolovozu: vrućina, praznina i neočekivani mir

Kolovoz u Osijeku ima određenu teksturu koju je teško opisati nekome tko to nije proživio. Grad se isprazni na način koji se u drugim mjesecima ne događa — kafići koji su inače puni u podne imaju slobodna mjesta, parkovi su tihi između jedanaest i četiri, a tramvaj koji kreće s Trga Ante Starčevića vozi poluprazan čak i u špici. Svi koji su mogli otići na more, otišli su. Svi koji nisu mogli, misle o tome. Ostaju oni koji rade, oni koji nemaju gdje i oni koji su svjesno odlučili ostati — a ja sam te godine bio u toj trećoj grupi, što me i samoga iznenadilo. Razlog je bio prozaičan: nisam imao energije za planiranje i logistiku ljetnog putovanja. Jednostavno nisam htio. I u tom neželjenju, grad mi se otvorio na način koji nisam očekivao. Šetnje Tvrđom u sedam ujutro kada asfalt još nije uskladišio toplinu prethodnog dana. Jutarnja kava na terasi bez buke susjednih stolova. Čitanje u hladovini uz Dravu dok lagano pada poslijepodne. Ne kažem da je Osijek u kolovozu raj — vrućina je stvarna, zrak je ponekad teži nego što bi trebao biti, i postoji određena melankolija u tome da vidite grad na pola kapaciteta. Ali postoji i neka vrsta slobode koja dolazi s prazninom. Kad nema gužve, grad postaje vaš na drugačiji način. Hodite sporije, primjećujete detalje koje inače propuštate, razgovarate s ljudima koje inače samo pozdravite. Kolovoz u Osijeku naučio me da mjesta imaju sezonske karaktere koji se ne reklamiraju u turističkim materijalima — i da je nekad vrijedno ostati i otkriti ih.