Tri knjige koje nisam mogla prestati čitati — ni preporučiti

Postoji kategorija knjiga koje bih nazvala nelagodnim čitanjem — ne zato što su loše pisane, nego zato što vas uhvate za rukav i ne puštaju dok ne završite. Sve tri knjige o kojima pišem danas spadaju u tu kategoriju, i sve tri imaju jedno zajedničko: teško ih je jednoznačno preporučiti jer svaka funkcionira drugačije ovisno o tome tko ih čita i kada. Prva je roman čija me radnja pratila tjednima nakon što sam zatvorila korice — nije to bila priča o dramatičnim događajima, nego o sporom, neprimjetnom pomaku u odnosu dvoje ljudi koji se dugo poznaju. Prepoznala sam u njoj dinamike koje sam vidjela oko sebe, i to prepoznavanje je bilo i ugodno i pomalo uznemiravajuće. Druga je bila dokumentarna knjiga o jednom manjem europskom gradu koji je u kratkom razdoblju prošao kroz seriju promjena koje su promijenile njegovu demografiju, arhitekturu i kolektivno pamćenje. Čitala sam je s olovkom u ruci i zaustavljala se svaka tri ili četiri stranice. Treća je bila esejistička zbirka autorice koju nisam poznavala, preporučena od prijatelja koji zna što volim čitati. Eseji su kratki, ali gustoće kakva se rijetko viđa — svaki je bio dovoljno dubok da bi se mogao čitati zasebno kao mala knjiga. Nijedna od ovih knjiga nije laka za preporučiti jer nijedna ne obećava lako čitanje. Ali sve tri ostavljaju nešto što vrijedi ponijeti.